-Svemiru moj hvala ti !
- Na čemu Zdrave ?
- Na puno toga od kada sam sa tobom uvezi,mnogo
ljudi mi se javlja,otkrivam da nisam sam,i što je
najvažnije da ovi moji "najteži" problemi,nisu
uopće problemi..ako ih posmatram iz druge perspektive..
- I ?
- I sad razmišljam opet drugačije..optimističnije ..
- Reci KAKO ?
- Tako što znam, ustvari, ne da znam ..siguran sam, da ti
nisi Crkva,da ti nisi religija,da ti nisi neka utopija,
već si nova spoznaja u mojoj glavi,novo rješenje kad
izlaza kao nema..i tebi se ne treba moliti..treba te samo
iskreno poželjeti.
- Znači ti ne klečiš i ne moliš ?!
- Ma kome Svemiru moj?Zadnji put sam klečao u prvom razredu
osmoljetke a zadnji put molio ćaću da mi ne striže "beatlesicu"
u prvom razredu srednje..
- I..?
- Od učiteljice Jelene R. sam pobjegao van kroz vrata a ćaći sam
oteo mašinicu i otišao bez riječi..
- I..?
- Od tada sam postao SVOJ ! Radio po svome,učio na greškama,padao i
dizao se,al uvijek nastojao ne činiti drugima ono što ne bih volio
da oni meni čine.
- I..?
- I tako sam ostario..umorio se..sve više gledam u retrovizor nego naprijed..
al u retrovizoru ne vidim nikoga da me slijedi a ispred mene magla gusta..
- Dobro Zdrave, pusti sad poetiku,shvatio sam a ustvari znao sam i prije al sam te
pustio da malo voziš sam..Nije to magla ispred tebe..Operi naočale ili promijeni
dioptriju..i vozi polako,uživaj u vožnji i posmatraj okolinu ne misleći na cilj.
Kad dostigneš cilj dostigao si i kraj vožnje!Ti, to ne želiš ..zar ne ?!
I ne okreći se..al pamti kuda si prošao i gdje si sve bio i nikada moliti, nikoga
nemoj,niti ovca biti, pastira nekog,niti sljedbenik idola nekog...
Budi i dalje SVOJ, a ja ću biti TVOJ !
- Hvala ti Svemiru,ja sad grem leć i da znaš ne nosim naočale !
stvovati...
